Moj prvi članak. Oduševljena sam novom opcijom na aplikaciji. Kada sam rješavala neku anketu od 'We heart it', glasala sam za uvođenje članaka. Mislim da je to odličan način da pojedinci izraze svoje spisateljske sposobnosti, i naravno da 'anonimno' otvore dušu svijetu koji ih želi slušati.
Prvi članak je mom materinskom jeziku, hrvatskom. Ostali će vjerojatno biti na engleskom, ipak je engleski univerzalan. Vjerojatno i drugi imaju isti problem kao i ja. Nije isto izraziti se na vlastitom i stanom jeziku. Jednostavno, uz svu ljepotu rečenice, fali joj ono nešto.
Tema prvog članka je ona vječna i neprolazna, muško-ženska prijateljstva. Ne govorim o onim površnim druženjima, opijanjima i dopisivanjima. Govorim o pravim i istinskim prijateljstvima. Onim dubokim osjećajima ispunjenosti. Već dugo vremena pokušavam napisati knjigu na ovu temu. Uvijek nekako zapnem. Vjerojatno jer ta moja priča još uvijek traje.
Znate ono kada upoznate nekog posebnog. U početku toliko običnog i prosječnog, a onda vam postane cijeli svijet. Kada jedno drugo poznajete dobro, pa možda i previše dobro. Znate skrivene strahove, misli, neizgovorene riječi, najbolnije trenutke, najsramnije ispade i najljepše osmjehe. Duboko, u sebi, vjerujete da ste našli srodnu dušu, ali nikako da to priznate sebi i svijetu. To je moja priča. Samo još malo tužnija. Ja sam ta koja ga je gurnula u naručje druge. Uradila sam to zbog njega. Moja definicija ljubavi uvijek je bila nesebična. Pustiti ljude koje voliš da budu sretni, čak i kad to ne uključuje tebe, čak i kad to ne uključuje tvoju sreću, nego samo bol i razaranje. I tako iz dana u dan. Zbog istog razloga kao i svi ostali, jer ga ne želim izgubiti. Rame uz rame najboljem prijatelju. Glumeći da je samo to, najbolji prijatelj. A samo Bog zna, da je puno više. Da je bolno previše. Da je cijeli svijet.

Jer kako Balašević kaže: "sve prave ljubavi su tužne."

Odgovorite, komentirajte i kritizirajte. Šaljite vaša iskustva. Pozz