Zidove sobe probija smijeh, usklici sreće i pjesma.
U mraku sjedim, misli brojim. Sama i sebe svjesna,
Lete slike, šume sjećanja, u grlu zastade krik.
Buktim iznutra, riječi me peku, načiniše mi plik.

Dišem duboko, smiraj vratim, sklapam oči i opet šutim.
Neću da mislim, opirem se i sumnji planove mutim.
Gazim dalje dok glavu punu snova nose ramena sitna
i sve dok sanjam, ja živim, i nije bitno da l' sam bitna.

A.P.